Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedoPrva borbena primjena daljinski upravljanog minitorpeda

U predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav. Sjećanja na taj i naredni dan nas obično vežu za tutnjavu moćnih topova s jedne i druge strane. Ovom prilikom podsjetit ćemo se same uvertire u događaje koji su se odigrali tih dana, na epizodu koja se dogodila 14. studenog 1991. godine.

Kao izrazito tehnička grana (vid) oružanih snaga, ratne mornarice za provedbu svojih zadaća trebaju sredstva visokih tehnologija, koja se ne stvaraju i ne nastaju preko noći. Od davnina su ratne mornarice, ma koliko to stajalo, bile ponos i ljubimac svojih zemalja i izraz njihovog tehnološkog razvoja. Hrvatska ratna mornarica u okolnostima svog nastajanja trebala se sama postarati za sredstva kojima će ostvariti svoje zadaće.

U to vrijeme je bila proglašena zabrana uvoza naoružanja i opreme za Republiku Hrvatsku, te su se ljudi iz HRM-a trebali sami postarati za nabavu potrebnih sredstava. Kao i obično pozvani su ljudi od ideja i zanata da se iskažu i naprave ono što je potrebno.

Jedan od prvih segmenata obrane bila je diverzija na moru i ispod njega. U početku je HRM svoje diverzante (podvodne i pomorske) organizirala u Odjel za podvodna djelovanja HRM-a i nastojala ih opremiti i obučiti do potrebne razine taktičkih zahtjeva. Tu su se odmah javili problemi.

Dolazak podvodnih diverzanata pod brod stvar je prošlosti jer je u današnjim uvjetima teško ostvariv. Ovakva radnja može suvremenim sredstvima za detekciju lako biti otkrivena, a jednostavnim bojevim radnjama i sredstvima - osujećena. Osim toga, brodovi u blokadnim djelovanjima nisu ničim bili vezani za obalu, niti usidreni za dno, te dolazak pod brod koji pluta ili vozi nije bio ostvariv. Ostali brodovi JRM-a, tada vezani u lukama baziranja (Visu i Lastovu), bili su štićeni od dolaska diverzanata pod vodom tehničkim sredstvima (sonarima), te velikim brojem bombi (PDRB -protudiverzantskih ručnih bombi) koje su planski bacane protiv opasnosti koja bi ih mogla ugroziti ispod mora. U ovome se, a treba li to spominjati, nikad i nikako nije štedjelo.

Tadašnje rješenje koje važi u većim RM-ovima u svijetu bila je mogućnost daljinske diverzije na podvodni dio broda. Ostvarenje ovakve zadaće moglo se provesti daljinski upravljanim podvodnim vozilima – robotima ili prethodno postavljenim raketnim i minskim sustavima. Nažalost, ovakva sredstva se nisu nalazila niti u naoružanju diverzanata JRM-a u 82. Pomorskom centru (Središte za obuku diverzanata JRM-a u Divuljama), niti u oslobođenom skladištu podvodnog oružja koje su oslobodile snage HRM-a u Segetu kraj Trogira. Drugim riječima, HRM je trebalo operemiti vlastitim sredstvima koja tek valja napraviti.

U redovnoj proceduri izrada ovakvih sredstava traje više godina, jer se radi sigurnosti rukovanja, čuvanja i uporabe moraju proći mnoge faze izrade i procedure u procesu izrade, testiranja i predaje naručitelju. Podsjećam na neke faze taktičko - tehničkih procedura: izrada taktičke studije, odluka o odobrenju izrade sredstva, izrada prethodne analize, izrada programa realizacije, ugovaranje početnog razvoja, usvajanje predprojekta, realizacija prototipa, njegov razvoj, završno ispitivanje, donošenje odluke o usvajanju novog sredstva i napokon uvođenje u operativu. Na taj način od taktičko – tehničkog zahtjeva, koji predlažu operativci, do usvajanja sredstva prođe od sedam do deset godina.

Velika nevolja je bila s upaljačima: kako ih napraviti djelotvornim u akciji i sigurnim pri obuci, čuvanju i održavanju? Tu su upomoć priskočili mineri (specijalisti za podvodne mine) koji su se najbolje snalazili u ovom području.

I tako, malo pomalo, nastajala su sredstva HRM-a za daljinsku diverziju. Jedna od prvih bila su minitorpedo i hidrokrilni čamac. Oba sredstva bila su bez posade, daljinski upravljana, opremljena tako da oštete ili unište protivničke plovne objekte. Isto valja reći kako i mnoga druga sredstva na kojima se usputno radilo nisu stopirana: bilo je još daljinski upravljanih brodova koji su imali na sebi dosta eksploziva, dalje, bilo je torpeda raznih vrsta, pa čak i zrakoplova - daljinski upravljanih, opremljenih TV kamerom s nešto eksploziva, koji su mogli izviđati, prenositi podatke o neprijatelju i na kraju, po potrebi, napadati.

Bilo je to vrijeme kada je sve u HRM- u naprosto impresioniralo znanje naših ljudi i njihovih sposobnosti. Istina je i to da su ti ljudi, od profesora s fakulteta elektronike, strojarstva i brodogradnje sa Splitskog sveučilišta, koji su se nesebično stavli na raspolaganje (ne samo HRM-u već i HV-u), pa do onih 'malih' anonimusa, koji su zaista impresionirali svojim znanjem i potencijalima. Uskoro su ovi ljudi grupirani u posebne ekipe za izradbu pojedinih sredstava, ili njihovih segmenata, opskrbljivani su potrebnom literaturom i doknadnim dijelovima. Rezultati nisu izostali, a mnoge faze razvoja pojedinih sredstava, za koji su potrebni tjedni i mjeseci, jednostavno su izostale.

Na taj način uskoro je nastalo jedno novo sredstvo, daljinski upravljano mini torpedo s 10.-tak kg eksploziva, koje se vrlo teško otkrivalo vizualno i tehničkim sredstvima.

Brzina minitorpeda nije bila velika, u to vrijeme tek negdje oko 5.5 - 6 čvorova (oko 10-tak km na sat), a kako u početku nije bilo dobro balansirano, za vrijeme testiranja stalno je tijelom iskakalo iz vode. Trebalo ga je "trimovati", tj. uravnotežiti da bi bilo po uzdužnici na ravnoj kobilici, a time nevidljivo, upravljivo i što brže.

Malo njih zna koliko su vrijedne ruke naših inženjera i tehničara odvojile vremena da bi ova sredstva ugledala svjetlo dana. To bi mogli najbolje objasniti angažirana gospoda na samom projektu, koji su nebrojeno puta trčali u Zagreb, inozemstvo, požurivali meštre da završe svoj dio posla i vječito bili željni sna. Obzirom da još uvijek nije prošla uobičajena vremenska distanca za objavu njihovih imena, svima njima valja odati puno priznanje na uloženom trudu, vrhunskim idejama i izvrsnom proizvodu.

U to vrijeme najveću prijetnju po pomorski promet predstavljala je taktička grupa (TG) „Kaštela" koja je bazirala i djelovala u rajonu Splitskog kanala i Kaštelanskog zaljeva. Ova grupa je mogla biti podržana s ostatkom brodova koji su bili na vezu na otocima Visu i Lastovu.

skuterOvakvo stanje se moglo riješiti samo protjerivanjem protivničkih brodova iz ovog prostora. Kako se usložnjavala logistička opskrba ovih brodova iz sastava TG „Kaštela" istih je bilo sve manje, ali nikad ispod jednog VPBR-a, 2 RTOP-a, 2 RČ-a, 2 TČ-a i jednog broda tipa PČ. Po potrebi su uskakali i drugi brodovi, ali navedeno je bilo minimum za održavanje naređene blokade pomorskog prometa između luke Split i srednjedalmatinskih otoka. Stoga je planiran napad diverzantima i diverzantskim sredstvima na ove brodove. Opći napad daljinski navođenim sredstvima je bio predviđen za 14.studenog 1991. u jutarnjim satima. Planirano je da se VPBR i 2 RTOP-a napadne istodobno kako bi se smanjio njihov manevar i mogućnosti uzvraćanja paljbom. U akciji su trebali sudjelovati još daljinski upravljivi čamac – gliser, te dva adaptirana skutera, koji su nosili po 20 -tak kg eksploziva svaki.

No, slijed događaja urotio se protiv sudionika ove akcije. Ostala sredstva su u međuvremenu zatajila: gliser je na veliku žalost za vrijeme prebaziranja potonuo, a u skutere je ušla voda i oštetila sustave za navođenje.

Brod gliser je potonuo na dubinu od 40 metara između o. Drvenika i Šolte i, vjerojatno, zbog kratkog spoja kablova, na dnu eksplodirao. Jedina korist od te akcije bila je što su zapovjednici JRM-a od eksplozije broda mislili da je nekom tehničkom greškom eksplodirala podvodna, na dnu ležeća morska mina. Takvo je uvjerenje utjecalo na smjer povlačenja brodova jugomornarice, sutradan, 15.studenoga, pri povlačenju iz Splitskog kanala nakon bitke sa snagama HRM-a. Išli su obilaznim putom: Bračkim, Hvarskim i Viškim kanalom ( četiri puta dužim) do svojih baza na Visu i Lastovu.

plavi pleter 740

grunfOstalo je jedino malo torpedo koje se ionako na testovima nije pokazalo u najboljem svjetlu.

U predvečerje 14. studenoga 1991., PČ-176 prišao je na daljinu od 500 - 600 metara od obale na zapadnom dijelu Brača, u Splitskim vratima gdje je vrebala grupa diverzanata opremljenih s jednim mini torpedom. Torpedo je lansirano i uz malo sreće, koja taj dan nije bila naklonjena diverzantima, pogodilo je PČ u pramčani prostor, otvorivši rupu od 2 m, i posada je zatražila pomoć. Prišao je jedan TČ i prihvatio posadu uz još jednu topovsku kanonadu s topovnjača i VPBR-a.

U PČ je prodrlo more i posada je mislila da će potonuti, te se evakuirala. Brod nije potonuo, ostao je plutati, a morska struja nosila ga je prema Šolti.

Zapovjednicima JRM dugo nije bilo jasno od čega je brod stradao, te su u izvješću o minskim djelovanjima HRM-a svog slavnog "Odjela za informisanje JRM", među ostalim lokacijama naveli i područje gdje je nastradao PČ te optužili HRM da je tamo položila podvodne mine.

Radi odmazde, zbog gubitka broda i dijela posade, ujutro 15. studenoga brodovi JRM-a topovima su napali sam grad Split, u kojem je većina članova posade s tih brodova imala svoje stanove s obiteljima i u kojem su proživjeli nemali broj godina. Zna se kako su prošli.

 

mukos-1Za to vrijeme, PČ-176 mirno je plutao nedaleko od sjeverne obale Šolte, prije napušten od posade, a sada i od bivših gospodara. Prihvatili su ga mještani otoka Šolte privukli u uvalu Nečujam i tu ga nasukali. HRM je angažirao svoje ronitelje i poduzeće „Brodospas" koji su brod osposobili za transport do brodoremontnog poduzeća Šibenik gdje je opravljen. Šoltanima u čast brodu je dato ime „Šolta" i uvršten je u flotnu listu HRM-a.

Više od samog osvajanja ovog broda vrijedila je spoznaja da je HRM dobila u posjed respektabilno oružje koje su imali privilegiju posjedovati samo velike ratne mornarice. Naprosto je nevjerojatno u koliko malom vremenskom intervalu je napravljeno takvo sredstvo koje je pokazalo svoju učinkovitost. Minitorpedo je izvršilo svoju ulogu; HRM je mogla legitimno uzvratiti silom na nasilništvo brodova JRM-a koji su, kako su planirali, kaznili za gubitak svog patrolnog broda sam grad Split.

Mini torpedo inače spada u male i jeftine oružane sustave za djelovanje ispod vode. Stoga Hrvatska mora uvijek strogo voditi računa da ovakva tehnologija ne bi došla u pogrešne ruke.

plavi pleter 740

Torpedo kao oružje je izumljeno i proizvedeno u Hrvatskoj, točnije u Rijeci. 60 - ih godina XIX. st. Po odlasku u mirovinu nakon uspješne karijere na brodovima ratne mornarice, rođeni Riječanin Giovani Biago Luppis upoznao je engleskog inžinjera Roberta Whiteheada, vlasnika preteče tvornice „Torpedo" (koja se tada zvala „Stabilime Tecnico di Fiume"), sa svojim idejama o novom oružju. Luppis je na taj način realizirao svoju dugogodišnju ideju za tzv. „spasiocem" obale (salvacoste) tj. novo mornaričko oružje kojim bi se na daljinu djelotvorno moglo djelovati na neprijateljske brodove.

Kroz svoju dugogodišnju povijest, nakon što je postalo strah i trepet kako ratnim tako i trgovačkim brodovima na svjetskim pomorskim komunikacijama, torpedo je našlo svoje ponovno rođenje na svojim izvorima. Time je ideja njegovog idejnog začetnika Luppisa o „spasiocu obale" dobila svoj nastavak. U svojoj 150 godišnjoj tradiciji riječka tvornica torpeda tehnološki je obilježila grad Rijeku. Sve do najnovijih vremena Rijeka je bila svjetski poznat grad u kojem su se nabavljala najsuvremenija tehnička sredstva. Riječka tvornica je bila rasadnik najnaprednijih tehnoloških rješenja, a njeni djelatnici su bili elita industrijskih inženjera i radnika.

Minitorpedo, koje je djelo lokalnih inženjera i tehničara i koje je koristila i koristi HRM na tragu je tih istih pregnuća. Time je samo naznačeno da visoka tehnička kultura inženjera i tehničara živi još i danas. Ona je bila i ostala sastavnica obrambenih napora Hrvatske na svome moru.

Autor

Stjepan Bernadić Kula, dipl. ing.

kapetan bojnog broda u mirovini

 

Preporučite Stranicu:

HomeČlanci2011Premijera hrvatskog minitorpeda

Poginuli pripadnici HRM-a

spomenik-mPopis poginulih članova HRM-a daje abecedni prikaz poginulih boraca Hrvatske Ratne Mornarice koji su dali ono najvrijednije u borbi s neprijateljem - vlastiti život.

Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedo-mU predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav...

Viribus Unitisviribus unitis-m

Slučaj bojnog broda 'Viribus Unitis'. Kukavički potopljen u osvijetljenoj luci, nakon proglašenja primirja - prvi brod u moderno doba na kojem se vijorila hrvatska zastava ...

Miniranje mora ispred ratne luke Lora 25. rujna 1991. godine

rtop-mRazmišljanja o blokadi ratne luke Lora sežu od početka 1991. godine kada su oblaci rata, tako se bar činilo, bili još daleko, ali se slutio. Lora je s flotom koja je u njoj bazirala bila najveća prijetnja ne samo gradu Splitu, već i cijeloj Dalmaciji.

Go to top